Nalet na divljač u prometu - problematika naknade štete u praksiPrometne nesreće u kojima je došlo do naleta motornog vozila na divljač nisu rijetke, a pitanje naknade štete je složeno.

Republika Hrvatska je u čak 49,3% svoje kopnene površine prekrivena šumom i šumskim zemljištem. Tako velik udio šuma svakako predstavlja bogatstvo, pa i velik potencijal za razvoj cijelog društva, međutim, on sa sobom nosi i neke neželjene aspekte i opasnosti. Jedan od njih je svakako veći broj prometnih nesreća uzrokovanih naletom na divljač, u odnosu na zemlje kod kojih je udio šume u ukupnom kopnenom teritoriju manji. Prilikom izgradnje novih prometnica i modernizacije postojećih se svakako vodi računa i o tehničkim sredstvima i metodama sprječavanja pristupa divljači na prometnice (ograde i prijelazi za životinje), međutim primjena tih metoda i sredstava je moguća jedino na autocestama i drugim prometnicama namijenjenih isključivo za promet motornih vozila. Drugi oblici preventive i zaštite, na cestama koje nije moguće ograditi žičanom ogradom, su međutim, prepušteni lovačkim društvima koja upravljaju lovištima kroz koja te prometnice prolaze.

Pitanje odgovornosti za naknadu štete

Kada se takva prometna nesreća ipak dogodi, a što na žalost nije rijedak slučaj, među najsloženijima se javlja pitanje osobe odgovorne za naknadu štete. Česte su situacije da oštećenici svoja prava moraju ostvarivati kroz skupe i dugotrajne sudske postupke, a njihovi se troškovi multipliciraju ako su tužbu podnijeli protiv pogrešne osobe (pogrešna pasivna legitimacija). S obzirom na kompleksnost teme i predviđene gabarite teksta, ovdje zasigurno nećemo moći obraditi sve moguće varijante i aspekte ove problematike. Ipak, kroz članak ćemo pokušati dati konture zakonodavnog uređenja i pokriti najučestalije situacije.

Poopćeno govoreći, odgovorni za štetu mogu biti lovačko društvo koje upravlja lovištem na području kojega se nesreća dogodila (lovoovlaštenik ili lovozakupnik), osoba koja upravlja prometnicom ili sam vozač. Naravno, u to su uključena i osiguravajuća društva svih navedenih osoba, ukoliko postoji polica osiguranja od takvih šteta.

Pri utvrđivanju odgovorne osobe (i općenito o osnovanosti odštetnog zahtjeva) treba voditi računa o nekoliko relevantnih činjenica. Prvenstveno, mora se raditi o šteti koja nastane u prometu. Šteta koja bi nastala na parkiranim vozilima ovdje nije predmetna, te se odgovornost za nju treba tražiti kroz druge institute.

Osim toga, šteta mora nastati naletom na divljač. Zakoni u RH, ne daju sveobuhvatnu definiciju pojma „divljač”, nego se značenje tog pojma izvodi iz nekoliko odredbi Zakona o lovstvu. Prema tom zakonu bi se radilo o životinjskim vrstama koje žive „slobodno u prirodi, na površinama namijenjenim za uzgoj ili intenzivni uzgoj i razmnožavanje u svojstvu lova”. Čl. 9. Zakona o lovstvu popisuje taksativno o kojim se sve vrstama radi.

Dakle, da bi se radilo o šteti koja bi bila pokrivena predmetnim institutom, mora se raditi o životinji koja je na prometnicu dospjela iz prirode ili uzgajališta pod upravom lovačkog društva, a ne o životinji koja je primjerice pobjegla iz zoološkog vrta, uzgajališta kojim ne upravlja lovačko društvo, kućnom ljubimcu ili sl.

Nadalje, mora se raditi o životinjskoj vrsti s popisa iz čl. 9. Zakona o lovstvu. Šteta prouzročena naletom na domaću životinju, pa sve da se on desio u šumi i na području lovišta, nije ova vrsta štete, te se njezina naknada također mora realizirati putem drugih instituta. U ovom se kontekstu problematičnima javljaju i tzv. „podivljale životinje domaćih vrsta”, koje Zakon o lovstvu prepoznaje i definira kao domaću životinjsku vrstu, koju je vlasnik napustio i koja živi slobodno u prirodi. One su posebice izazovno pitanje iz perspektive naknade štete. Naime, pošto te životinjske vrste nisu popisane u čl. 9. Zakona, one se ne mogu smatrati divljači. Međutim, pošto ih je vlasnik napustio, vjerojatnost utvrđivanja njegovog identiteta je zanemariva, pa se postavlja pitanje kome oštećenik u takvim slučajevima može postaviti svoj odštetni zahtjev. Autorov stav je da bi se odgovornost lovačkog društva i u takvim slučajevima mogla izvesti iz njegove obveze da skrbi o svom lovištu, brojnosti (divljih) životinjskih vrsta i jedinki pojedine vrste na tom lovištu. Posljedično, upravo bi on prvi trebao i morao biti upoznat s okolnošću prisutnosti podivljalih domaćih životinja te poduzeti mjere za njihovu kontrolu i uklanjanje iz lovišta. Unatoč tome, valja reći da ne postoji zakonska odredba koja izričito upućuje na odgovornost lovačkog društva za štete nastale nalijetanjem na takvu životinju, pa bi ovaj stav trebalo „testirati” kroz sudsku praksu.

Iduća okolnost o kojoj svakako treba voditi računa jest to da šteta ne smije nastati krivnjom vozača.

Naime, ako do prometne nesreće dođe zbog toga što je vozač vozilom upravljao neprilagođenom brzinom, pod utjecajem alkohola i/ili drugih opijata ili je na koji drugi način sam prouzrokovao tu nesreću (upotreba mobitela za vrijeme vožnje i sl.), on sam i odgovara za štetu.

Pod time se misli na najčešći oblik štete – materijalnu štetu na vozilu kojim je upravljao, ali i na sve druge vidove štete koju su pretrpjeli on i drugi sudionici u toj nezgodi (štetu na drugim vozilima, štetu zbog povrede prava osobnosti uslijed pretrpljene ozljede, zbog smrti člana obitelji, izmaklu dobit i dr.).

Osim toga, vozač bi bio odgovoran i za štetu lovačkom društvu, za divljač koju je tom prilikom ozlijedio, odnosno ubio. Visina te štete ovisi o vrsti životinje koja je u nesreći stradala, a propisana je Odštetnim cjenikom za izračun naknade za štete na divljači u lovištu.

Odgovornost lovačkog društva za štetu od divljači

Konačno, pitanje odgovornosti ovisi i o kategoriji prometnice na kojoj se dogodila prometna nesreća. Naime, za štetu koja nastane nalijetanjem vozila na divljač redovito odgovara lovačko društvo na čijem području se prometna nezgoda desila. Ta odgovornost nije izrijekom propisana Zakonom o lovstvu (niti kojim drugim zakonom), nego proizlazi iz općih pravila o odgovornosti za štetu. Utvrdila ju je sudska praksa, koja je zauzela jednoznačan stav da je divlja životinja u prirodi „opasna stvar” (u pravnoj terminologiji se životinju tretira kao „stvar“). Uslijed toga, za štetu koja nastane od te životinje odgovara njezin imatelj, odnosno – lovačko društvo. Ovdje se radi o tzv. objektivnoj (ili kauzalnoj) odgovornosti za štetu. Taj oblik odgovornosti podrazumijeva da lovačko društvo odgovara već samim time što se dogodila nesreća koja je uzrokovana naletom na njegovu divljač te se ne traže nikakve druge pretpostavke za njezino postojanje. Pojednostavljeno, prema tim pravilima lovačko društvo je uvijek odgovorno, osim ukoliko dokaže da je za štetu odgovoran netko drugi ili da je šteta nastala uslijed razloga različitog od prirodne osobine same divljači, a kojega se nije moglo predvidjeti ili spriječiti. Teret dokazivanja činjenica koje isključuju odgovornost za štetu, kako je navedeno, leži na lovačkom društvu, a što bitno olakšava poziciju oštećenika u parnici za naknadu štete.

Ukoliko se, međutim, prometna nezgoda dogodi na javnoj cesti, odgovorna može biti i osoba koja upravlja tom prometnicom. Prema kategorizaciji Zakona o cestama, javne ceste su autoceste te državne, županijske i lokalne ceste, a izvan te kategorije su „nerazvrstane ceste”. Autocestama upravlja koncesionar, državnim cestama društvo Hrvatske ceste d.o.o., Zagreb, a županijskim i lokalnim cestama – nadležna županijska uprava za ceste. Što se tiče nerazvrstanih cesta, njima upravlja grad, odnosno općina na čijem teritoriju se konkretna cesta nalazi, ali Zakon o cestama ne predviđa odgovornost grada/općine u ovom kontekstu, pa se naknadu štete nastale događajem na nerazvrstanoj cesti može tražiti samo od lovačkog društva.

Odgovornost pravne osobe koja upravlja javnom cestom, međutim, nije bez rezerve niti kada se nesreća dogodi na javnoj cesti. Naime, čl. 50. st. 2. Zakona o cestama propisuje da će ona biti odgovorna ukoliko na zahtjev lovačkog društva kroz čije lovište cesta prolazi nije na kritičnoj dionici postavila odgovarajuću prometnu signalizaciju i drugu opremu. O kakvoj se točno opremi i signalizaciji radi, nije propisano, međutim sudska praksa je iznjedrila (manje-više jednoznačan) stav da se radi o prometnom znaku A44 – divljač na cesti, a koji u pravilu biva dopunjen dodatnom pločom E2, s naznačenom duljinom ceste obuhvaćene opasnošću. Dakle, oštećenik bi osnovano mogao tražiti naknadu štete od osobe koja upravlja cestom samo ako se nezgoda dogodila na dionici ceste koja nije označena znakom A44 – divljač na cesti (i eventualno dodatnom pločom E2), za koju dionicu je lovačko društvo tražilo postavljanje tog znaka, a osoba koja upravlja cestom taj znak nije postavila.

Štoviše, oštećenik bi u takvim slučajevima i morao odštetu tražiti od osobe koja upravlja cestom. Naime, ta okolnost bi predstavljala upravo onaj razlog koji isključuje postojanje objektivne odgovornosti lovačkog društva (šteta je nastala krivnjom nekog drugog – upravitelja ceste), pa bi zahtjev prema lovačkom društvu bio neosnovan.

Ovu doista složenu strukturu odgovornosti dodatno posložuje i sudska praksa, koja o tim pitanjima ima radikalno različite stavove. Nekoliko različitih županijskihodgovornost za nalet divljači  sudova u Republici Hrvatskoj je donosilo više različitih presuda i zauzimalo više različitih stajališta glede tog „prijelaza odgovornosti” s lovačkog društva na osobu koja upravlja cestom. U suštini, radi se tek o poštivanju procedure u komunikaciji između lovačkih društava i upravitelja ceste, ali s nesagledivim posljedicama na pravnu poziciju oštećenika. Naime, pojedini sudovi su cijenili da je de facto bilo kakav dopis lovačkog društva osobi koja upravlja cestom, kojim se traži postavljanje znaka na određenoj dionici prometnice dovoljan za taj prijelaz odgovornosti, dok su drugi inzistirali na točnom poduzimanju svih propisanih radnji u toj komunikaciji. Takva raznolikost prakse županijskih sudova čini ogroman problem oštećenicima, pošto oni u trenutku kada moraju odlučiti protiv koga pokrenuti parnicu a) nemaju uvid u svu korespodenciju između lovačkog društva i osobe koja upravlja cestom, pa ne mogu sami ocijeniti da li je ista vođena sukladno propisu i b) ne mogu znati kojem županijskom sudu će njihov predmet doći u rad – onome koji zauzima stav da je bilo kakav dopis dovoljan ili onome koji inzistira na formalno potpunoj komunikaciji. Dakle, svaka ovakva parnica, na žalost, sadrži elemente sreće, što autor nalazi pogubnim te upitnim sa stajališta zakonitosti i ustavnosti.

Drugi faktor koji ograničava odgovornost osobe koja upravlja prometnicom je taj da ona odgovara po osnovi krivnje. Taj oblik odgovornosti zahtijeva kumulativno postojanje triju okolnosti: a) mora nastati šteta, b) radnja ili propuštanje poduzimanja dužne radnje štetnika mora biti protuzakonito (a to je u ovom kontekstu nepostavljanje prometne signalizacije po zahtjevu lovačkog društva) i c) mora postojati uzročno-posljedična veza (koneksitet) između to dvoje.

Zabilježena je sudska praksa u kojoj sudovi odbijaju odštetni zahtjev prema osobi koja upravlja cestom, premda je utvrđeno ili je bilo nesporno: a) da je šteta nastala naletom na divljač i da vozač nije kriv za tu nezgodu, b) da se radi o javnoj cesti, c) da lovačko društvo jest na ispravan način podnijelo zahtjev za postavljanje znaka A – 44 divljač na cesti i d) da osoba koja upravlja cestom nije taj znak postavila. Sudovi su zahtjev odbili jer oštećenik nije mogao dokazati koneksitet između nepostavljanja znaka i prometne nesreće, odnosno utvrdili su da bi se, s obzirom na okolnosti, ta nesreća dogodila neovisno o tome da li je znak postavljen ili ne. Ova praksa sudova, da jasno naglasimo, nije nezakonita niti „inovativna”, jer kod odlučivanja o postojanju takve odštetne odgovornosti sud mora utvrditi postojanje koneksiteta. Međutim, to je još jedna ilustracija kompleksnosti i rizičnosti parničnih postupaka za naknadu predmetnih šteta, a na koje su oštećenici često primorani, a koje bi svakako trebali biti spremni prije ulaska u pravosudnu avanturu.

Polica osiguranja kao alternativno rješenje

Vezano za ovu problematiku, valja spomenuti i činjenicu da je Vlada RH, donijela odluku o financiranju premije police osiguranja kojom bi se pokrivala šteta nastala naletom vozila na divljač u prometu. Sam ugovor o osiguranju je sklopio Hrvatski lovački savez s jednim od hrvatskih osiguratelja. Polica je ugovorena s važenjem do 31.03.2021., međutim prema podacima koje je dao Hrvatski lovački savez, postoji velika vjerojatnost da će se ugovoriti i za daljnje razdoblje. Oštećenici koji su pretrpjeli ovu vrstu štete svoj zahtjev mogu podnijeti direktno osiguratelju, neovisno o tome na području kojeg lovišta se nezgoda dogodila, a sve podatke o polici mogu dobiti od Hrvatskog lovačkog saveza. Navedeno je uistinu pohvalno, jer oštećenik (a pogotovo kod većih šteta) ne mora voditi brigu o tome da li se konkretno lovačko društvo osiguralo, odnosno da li je samo dovoljno likvidno za isplatu odštete. Međutim, to i dalje ostavlja sve probleme koji su izneseni u prethodnom dijelu ovog članka, pa je ovom svakako pohvalnom policom osiguranja njihov problem samo djelomično riješen.

U kontekstu osiguranja, a umjesto zaključka ovog članka, treba razmotriti i jedno alternativno rješenje – police osiguranja koje pokrivaju upravo predmetne štete. Naime, većina osiguratelja u Republici Hrvatskoj ima u svojim ponudama predviđene mogućnosti osiguranja od štete uzrokovane naletom na divljač u prometu, a koje nisu klasična „kasko” osiguranja. Ovisno od osiguranja do osiguranja, radi se ili o „proširenju” police obveznog auto osiguranja ili o zasebnim policama. Visina premije, naravno, ovisi o nizu faktora, ali ako se za primjer uzme prosječno vozilo na hrvatskim cestama, snage motora od recimo 75 kW, dodatni trošak osiguranja bi na razini 250,00 kn do 350,00 kn godišnje. Na žalost, a što je potpuno razumljivo, već i troškovi osiguranja vozila čine velik izdatak i bez dodatnog osiguranja od ovih šteta, međutim nesporno se radi o opciji koju valja razmotriti. To posebice ukoliko se vozilom redovito prometuje cestama na kojima su nesreće prouzrokovane naletom na divljač učestale.

Ukoliko se nađete u ovakvoj situaciji, a niste sigurni otkuda krenuti, podsjećamo da članovi Autokluba Rijeka da u sklopu svakog članskog modela imaju i pogodnost besplatnih pravnih savjeta.

Žmigavac, ožujak 2021.

Niste pronašli što ste tražili?

Kontaktirajte Autoklub Rijeka za više informacija ili postavite upit.

Učlanite sebe ili cijelu svoju obitelj u Autoklub Rijeka.

Autoklub Rijeka prati posjećenost svojih stranica

Web stranica Autokluba Rijeka prati statističku posjećenost svojih stranica isključivo radi dobivanja nužnih informacija o privlačnosti i uspješnosti svojih stranica te pritom koristi uslugu treće strane pod nazivom Google Analytics.
U koliko ne želite da se prikupljeni podaci šalju na obradu odaberite "Ne prihvaćam".
U suprotnom kliknite "Prihvaćam".