Svaka Nova godina prilika je da se osvrnemo i na prošlost. Iako smo svi stariji godinu dana, to ne znači i da smo mudriji. U riječkoj prometnoj prošlosti, prije gotovo šezdeset godina, neke stvari su konstanta, kao i neki problemi.

“Tokom prošle noći (11. 1. 1960.) čitavo Hrvatsko primorje zahvatilo je naglo zahladnjenje, praćeno burom, a u Gorskom kotaru snijegom i snježnim vijavicama. U nedjelju ujutro prvi put ove zime u Rijeci je pala temperatura ispod nule… Zbog velikih snježnih nanosa na cesti Rijeka – Zagreb i na cesti preko Vratnika saobraćaj je bio zaustavljen.

Najneprohodnije je bilo kod Gornjeg Jelenja, gdje je došlo do zastoja prometa, jer su tri autobusa, krcata putnicima, bila zatrpana na cesti. (Novi list, 12.1. 1960.)…

Pet centimetara snijega paraliziralo grad

Prvi ovogodišnji snijeg, koji je noćas zapao u Rijeci, potpuno je izmijenio izgled grada. Iako je sniježni pokrov ujutro bio debeo svega oko 5 centimetara, ipak je u cijelom gradu poremetio saobraćaj zbog velike klizavosti. Zbog poledice i klizavosti jutros nisu saobraćali autobusi na nekim prigradskim i gradskim linijama, pa su mnogi radnici iz Hreljina, Kastva, Pehlina zakasnili na posao. U samom gradu jutros je bio poremećen i trolejbusni saobraćaj. Trolejbusi su jutros vozili samo do Titovog trga, a na Trsat i na Pećine uopće nisu mogli.” (14.1.1960.)

Osim vremenskih neprilika velike probleme izazivale su loše, neasfaltirane ceste. Sve to rješavalo se prilično sporo i trajalo je desetljećima, jer Kraljevina Jugoslavija uopće nije imala asfaltiranih cesta! Nakon Drugog svjetskog rata, najbolja situacija s cestama u Jugoslaviji bila je oko Rijeke, gdje je cesta prema Trstu (i Opatiji) bila asfaltirana još 1934., dok su se pred rat betonirali dijelovi ceste duž Primorja, na primjer između Novog i Crikvenice. Ako znamo da je cesta Rijeka – Zagreb asfaltirana 1956., a Jadranska magistrala od kraja pedesetih do 1966. godine, onda nas ne iznenađuje iduća vijest.

“Plitvička jezera su prošle jeseni dobila izravan spoj sa Zagrebom, preko Karlovca, modernom i ugodnom turističkom asfaltiranom cestom. To je prva etapa povezivanja Plitvičkih jezera na našu modernu cestovnu mrežu, a druga je etapa produženje ceste preko Otočca i Žute Lokve na Senj i Jadransku magistralu. Taj dio ceste gradi se dalje, u tri godine trebao bi taj spoj biti gotov… Danas je još uvijek teško stići na Plitvička jezera iz Rijeke ili Zadra preko Jadranske magistrale, jer je put od Senja do Plitvičkih jezera vrlo loš i motorna vozila se mnogo oštećuju na toj staroj, bujicama izlokanoj cesti.” (9.1.1960.)

108 vozila Autotroleja

No, osim vremenskih neprilika, pojavio se i problem brzo rastućeg prometa, te velikog broja autobusa. Rijeka koja je 1960. imala 88.000 stanovnika, u tri općine (Zamet, Centar i Sušak!), imala je i najveći broj automobila na broj stanovnika u Jugoslaviji. To je dovelo do problema na prostoru Školjića, koji je od 1899. i vremena uvođenja tramvaja, postao okretiše i odmorište, a kasnije i prostor za autobusnu garažu.

“Prostor između klaonice i plivačkog bazena na Školjiću postao je pretijesan za sve veći broj vozila javnog gradskog saobraćaja. Iz ovog stjecišta svaki dan na gradske i prigradske ceste kreće 61 autobus, 19 trolejbusa i 6 pomoćnih vozila. Njima se u 1959. prevezlo 24 milijuna i 900 tisuća putnika. Ove godine poduzeće “Autotrolej” nabavlja 20 novih autobusa. Vozni park sa sjedištem na Školjiću povećat će se uskoro na 108 vozila.” (10.1.)

No, brzo rastući promet donosio je i sve više stradalih u prometu. “Kažu da je Amerika za posljednjih nekoliko godina izgubila više ljudi u saobraćajnim nesrećama nego za vrijeme Drugog svjetskog rata! Mi nismo motorizirana zemlja. Nemamo ni previše kola, a nemamo ni previše autostrada… Na području Kotara prošle godine dogodila se 461 saobraćajna nesreća, a to je za 42% više nego godinu dana ranije. A od toga najveći porast zabilježen je na cesti Rijeka – Crikvenica – Senj – Prizna. Taj porast nesreća iznosi 246 posto! U gradu Rijeci poginulo je šest ljudi, od kojih su petorica bili pješaci. Kao što se može očekivati najveći broj nezgoda dogodio se za vrijeme turističke sezone.” (27.1.1960)

Kupalište na lukobranu

U sklopu promišljanja problema turizma, koji je u Rijeci uvijek bio uzgredna djelatnost, pokušavalo se prizvati i nekadašnje kupalište “Quarnero” na lukobranu. To atraktivno, drveno kuplište, koje su projektirali L. Bescocca, L. Luppis i V. Celligoi, bilo je otvoreno u srpnju 1913., dok je Rijeka bila osma luka u Europi! Bilo je sagrađeno na metalnim stupovima, šest metara iznad lukobrana, a imalo je različite sadržaje. Kupalište je bilo uklonjeno prilikom obnove luke početkom pedesetih godina. No, nakon temeljite prometne obnove lukobrana 1959., krenulo se s prijedlogom uređenja kupališta na mjestu gdje je nekad stajalo.

“Prije nekoliko dana Turističko društvo iz Rijeke zatražilo je lokaciju za gradnju kupališta na lukobranu Petra Drapšina. Kao što je poznato, prije rata se s južne strane lukobrana, prema otvorenom moru, nalazilo vrlo dobro posjećeno kupalište, a na samom lukobranu bilo je betonirano šetalište s klupama i ogradom…. Ušće Rječine je blizu Gradskog kupališta na Delti, a u Rječinu se slijeva dio gradske kanalizacije, pa se zagađuje more pred Gradskim kupalištem. Osim toga, prema generalnom planu, na mjestu Gradskog kupališta trebao bi se graditi novi podzid za novu tranzitnu cestu koja će spajati Obalu jugoslavenske mornarice s Piramidom. Prema ocjeni Sanitarne inspekcije, najčišće more oko Rijeke je upravo ispred lukobrana, a nije ni tako hladno kao u Martinščici ili na Pećinama. Izgradnja kupališta ne dolazi u obzir prije preseljenja brodogradilišta “Viktor Lenac” (na početku lukobrana!). Osim toga potrebno je dobiti i pristanak carine. Ukoliko se na lukobranu otvori kupalište, vjeruje se da će biti najposjećenije kupalište u Rijeci.” (25.2.1960.)

Kupalište na lukobranu nije obnovljeno, luka je prazna, ali automobila je sve više! To ne mogu zaustaviti ni snijeg, ni bura, ni jugo, pa ni veliki pad broja stanovnika Rijeke!

Žmigavac, siječanj 2019.