Posada Petrić-Crnković: Još smo jako brzi

Nakon nama iznimno uspješnog povratka na rally staze u Opatiji, nekako smo sredili dojmove pa smo ih Goran Crnković i ja odlučili podijeliti s vama, počinje priča Marina Petrića.

Nismo sjedili u trkaćem automobilu dobrih četiri-pet godina. Ja sam 2008. godine zadnji put vozio nekoliko brda, a zadnji rally je 2007. godine neslavno završio kroviranjem Citroena kojeg smo vozili na Opatiji, prisjeća se Marin Petrić i vodi nas kroz rally predstavu u šest činova.

Čin prvi

Ljeto, godišnji, druženje i u jednom razgovoru kombinacija “ajmo nešto voziti“. Odluka je pala, najkraći i najbliži rally. Naravno, najprije zbog troškova, a onda tu smo doma, ako nešto i pođe krivo, znamo gdje, što, kako… Koji auto? Jedan poziv Bruni Šantiću je riješio i taj problem, provjereni projektil iz njegove garaže je uvijek spreman i u top stanju. Vozimo vrhunski pripremljen Citroen C2R2 i sad nas samo čeka potraga za kunama.

Čin drugi

Imamo feeling kao da idemo na vjenčanje. Nešto novo, nešto staro, nešto posuđeno, skupljala se oprema na sve strane kad nam je dogovarani najam opreme otkazan. Kontrola svega, sve štima, osim veze. Ja čujem suvozača, on mene ne. Ajde, na mote ćemo, briškula nikad nije bila problem pa gdje će jedna Učka. Nervoza nas obojicu “uništava”. Možemo li mi to, kako ćemo, prvi put skupa vozimo, koliko god znamo stazu, uvijek je kod suvozača u radaru ono nešto što ubrzava, ali i uspori kad treba. Konkurencija u klasi odlična, četiri vrhunska auta klase R2, nekoliko odličnih N3 i posade koje “idu”. Prodan-Draženović, Puž-Pašić, Grbac-Srdoč, Hrvatin-Kuzmić, Čepar-Svetić, Stanić-Glad, Kodelja-Bužić, Šamec-Baričević…

Čin treći

Petak. Obavljena verifikacija, navečer stiže automobil. Konačno sjedamo u Citroen. Polako se prisjećam svih operacija oko mjenjača, kočenja, špere, zvuka, brzine dok se Goran smješta na svojem mjestu i polako lovi pokrete automobila da se navikne na nešto potpuno drugačije. Zaključak, strašno brz i siguran auto, može u vrh. Samo, možemo li mi? Uživat ćemo svakako.

Subota ujutro, vožnja do tehničkog. Već su kockice posložene bolje, auto je malo tvrđi nego sinoć i to smo tražili. Malo je bio premekan na testu, vraćamo se u servis i jedva čekamo startati.

Čin četvrti

Konačno start! Prvi brzinac krećemo nervozno, vidim da smo dosta spori, ne vozim se tekuće, previše sigurno, pipam, tražim i našao sam ga, u vezanom S zavoju nalazim komad betona i prednja lijeva guma je pukla, pokušavamo ne mijenjati, ali s obzirom da je to bilo u prvoj četvrtini brzinca, ne možemo završiti. Mijenjamo gume. Malo panike, i smotanosti, ali još smo bili i dobri. Sjedamo u auto nakon četiri-pet minuta i ostatak brzinca vozimo za gušt i publiku. Učka nizbrdo, ručna, hardovi, bar smo se guštali i došli do cilja.

Čin peti

Nakon prvog, slijedi i drugi start istog brzinca, probavamo vezu, ne čujem Gorana. Da viče nema smisla, od buke auta ne čujem ni svoje misli, nema veze, pa bar Učku znamo k’o svoj džep. Idemo! E to je već bilo bolje, opuštenija vožnja, živa, brza. Nažalost potpuno bez radara. Ppolako se stvara povjerenje prema malom bolidu, a nakon gubitka na prvom brzincu nemamo razloga forsirati i uživamo. Jedno jako “spašavanje“ pri vrhu na ishaklanoj lijevoj trojki i puno preranih kočenja nije umanjilo osjećaj na cilju. Gledamo vrijeme zbunjeni i nije nam jasno. Prodan-Draženović na drugom brzincu bježe samo dvije sekunde. Brzinac završavamo treći u generalki i drugi u klasi. Dakle, imamo i brzinu. Još samo da u servisu popravimo vezu i da ostatak dana prođemo bez kiše koja opako visi.

Čin šesti

Servis obavljen, naprijed nove gume, veza nadam se popravljena, nešto se pokušavalo. Na nadolijevanju goriva ćemo staviti kacige i probati po etapi. Biramo gume za suho, oblaci prijete, ali valjda neće padati. Gorivo napunjeno, veze  ima pa nema. Radi sigurnosti i koncentracije odlučujemo ići opet bez veze jer nema smisla da Gorana malo čujem, a malo ne. Kiše nema. Učka uzbrdo s istarske strane je strma, puna hardova i traži čistu kiruršku vožnju. Popeli smo se do vrha čisto i brzo. Sad nizbrdo.

Dva opasna haklanja prolazimo penzionerski. Smijemo se sami sebi, ali nemamo zašto juriti, probušenu gumu ne možemo nadoknaditi nikako. Daleko od toga da ćemo biti baš spori, dat ćemo sve od sebe. Uz veću dozu opreza, ipak vozimo bez radara. Pred kraj brzinca smo se opustili totalno u autu, ja kao da ga nikad nisam ni prestao voziti, a Goran kao da ima već sezonu iza sebe. Rezultat toga je prvo vrijeme brzinca, četvrto generalno. Kasnimo za Prodanom i Draženovićem tri sekunde. Bolje ne može.

Zadnji brzinac je bio najbolji, kako smo više bili u autu, više smo se “uvozili” i konačno smo počeli voziti C2 kako treba. Uzbrdo zadovoljni, a nizbrdo je ono pravo. Brzina, kasno kočenje, namještanje auta pred zavoj, napokon smo u vožnju uključili i zadnji kraj Sve je došlo na svoje mjesto. Konačno se vozimo kako treba. Još da je radar, uh! Dolazak u cilj je potvrdio osjećaj, brzi smo, jako. Četvrto vrijeme generalke i drugo u klasi, odmah iza posade Prodan-Draženović sa sitnih 0,4 sekunde. U odnosu na prošli prolaz skinuli smo šest sekundi. To je to!

Još samo dolazak do boksa i prolazak kroz rampu i mi smo zacrtani plan izvršili, bili smo brzi, sve što nam se dogodilo tijekom utrke smo odradili tako da smo i sami zadovoljni. Išto je najvažnije, uživali smo. I to jako. 

Red bi bio da se zahvalimo svima koji su nam pomogli. Najprije našim najbližima, a onda i prijateljima bez kojih našeg nastupa ne bi ni bilo.  Zahvalili bi se i svima ostalima koji su nam na bilo koji način pomogli da uspijemo uspješno zaokružiti ovaj rally, zaključuje rally posada Marin Petrić-Goran Crnković.